Ivana Seletković: I nadrealno je stvarno – poetika zrcalâ – vol.1

Kakav golemi, čudesni svijet u mojoj glavi.
A kako se osloboditi i osloboditi njega, ne rasprsnuti se.
Ali hiljadu puta rasprsnuti se nego ga u sebi zadržati ili pokopati. Pa zbog toga sam i tu,
To mi je posve jasno.

Franz Kafka, Dnevnik

Duša i tijelo=hipoteza o podvojenosti koja seže u pitoresknu spoznaju o biću i svijesti.
I dok taj dualizam potiče na razmišljanje i pozivanje na filozofske postavke koje i danas ne jenjavaju, ne zaboravimo da on nužno sa sobom donosi i percepcije vremena koje sve to trpi. Dodamo li tome i književnost ili umjetnost, vrijeme neće više biti samo permanentna (sic!) kategorija mjerena godinama i iluzornimm spektrom znanja o njemu, filozofski teorem o bitku koji inzistira na dubini iako proširuje i uopćava. Sjetimo se samo jednog primjera koji ide u prilog odnosu bitka i vremena. Riječ je naravno o Heideggeru. Što on zapravo obuhvaća terminom tubivstvovanje (Dasein). To je i ontološka i fenomenološka analitika postojanja.
Što zaključiti, može li se zaključiti?

Vrijeme će tek tada biti konfuznije nego što svakako jest. Biti će fokusirano na pojedinačno, psihološko i subjektivno. Edin Pobrić (Vrijeme u romanu od realizma do postmoderne) vrlo jednostavno objašnjava tipologiju vremena u književnosti, napose romanu. Tako najprije moramo razlikovati fizikalno i psihološko (subjektivno) vrijeme. Upravo to vrijeme – subjektivno je ono koje se ne mora potvrđivati fizikalnim vremenom.  Dalje autor navodi tipologiju  tzv. „novog“ vremena kako sa stanovišta lika u romanu tako i kroz unutarnju strukturu djela etc.

Subjektivno vr(ij)eme(na) nam se razlikuju prema iskustvu; da, svi to znamo, nije potrebna „ljubav prema mudrosti“ da bismo zaključili očito. Iskustvo i vrijeme kao različito od općeg ili uopćenog prepoznatljivog je shema međudjelovanja našeg tijela i duše – prizma.
To dvoje čini nas živim, svjesnim bitka. Uključenim, uronjenim u vlastito postojanje. Odvojenim i metamorfnim (Jer nas misli mogu vraćati u prošlost, obećavati budućnost, ignorirati sadašnjost i što sve ne?! I kako onda biti cjelovit, priseban?), otklonjenim i zaklonjemin u zrnu preživljavanja.

Nadalje, ne stoji li čak i religija a potom i čvrst literarni oslonac Dante nepomično iza teze da se smrću duša odvaja od tijela; tijelo nestaje a duša nastavlja živjeti (ili prolazi kroz?) u Paklu, Čistilištu ili Raju. Ona je ta koja biva nagrađena vječnošću kakva god da ista vječnost jest.

Ali što je dakle duša?
Zašto je toliko prisutna u raspravama, u umjetnostima, u životima – kao ponovljena ili ponavljajuća revolucionarna (po)misao?
U kakvom je ona odnosu sa tijelom ako su možda odvojeni i spojeni jedno vrijeme, za života umjetničkog ili ne...?
Što tijelo čini i može činiti?

I nemir, drhtavica su refleksi beznađa, odgovor tijela odmetnutoj duši. Trijumf misli/î. Tijelo naprosto ustukne, i to poraženo.

Ona, duša je spona, emotivna supstancija, viši oblik djelovanja. Zato je i nadrealna.
Subjektivno sveobuhvatna i objektivno neshvaćena.
 Pretpostavka je da smo i nešto više i složenije od onoga što je priprosto i obično. Svakodnevno, svedeno na tijelo ispod dijafragme.
Tako Plotin zaključuje: kad bi duša bila tijelo, ne bi postojalo ni opažanje ni mišljenje ni saznavanje ni vrlina ni išta od ljepotâ.
Dakle, ono iznad je vrijedno, zar ne?
Ono bi trebalo (trans)formirati dušu.
Dalje, i Aristotel (O duši) nas uči jednoj od distinkcija, razdoru između sistematičnosti i nesistematičnosti – efikasnom dvosmjernom djelovanju.  
Vezanost za filozofske postulate, epistemološke koji filtrirajući se kroz praksu a priori moduliraju percepciju stvarnosti, percepciju vremena, percepciju uloge u svijetu - frakcijâ je potragâ za životom u konačnici.
 Život je čini se, uz „splet okolnosti“ i niz okvira koji se šire i to onako kako mislimo da se trebaju modelirati, točno prema želji i nepostojećem. Percipiramo svijet u odgađanju percepcije svijeta u kojem boravimo, mi - tijelo i duša. Odveć odvojeni nedovoljno naučenim poučkom mudrosti. Percepcijom razdvajamo jer niti jedna teorija nije od pomoći.
A što je percepcija? 
Rezultat. Zatečena misao. Ubrzani rad srca. Ono što jest i u tijelu i u duši.

Nadalje, uz (predig)re percepcije/a, razbacane kakve jesu (mnogo ih je, promatramo svijet i sebe, zato se gomilaju), stvara se ambijent za konačan obračun s tom mnogostrukošću ali kao varkom. Pobjedom trenutka spoznaje, kvintesencijom tog mnoštva, jedinstvenog vremena subjektivne priče (jer život i jest sociološki, psihološki, biološki narativ) koja nužno mora biti i dijelom filozofije (fond zajedničkog u svrsi pojedinačnog!).
Ona - filozofija mora biti njezina marioneta. Podložna iskustvu, subjektivnom vremenu, subjektivnošću vlastitosti - onim što nas čini tim što jesmo ako jesmo. Ako jesmo onda smo i svjesni osamljenosti bića. Ono mora biti takvo da bi potvrdilo bitak.
Filozofija nije subjektivna. Ona je ogledalo percepcije stvarnosti uopće. Individualne, subjektivne kategorije je ne zanimaju.
Je li to tako?

Ona pokušava biti amblem vojske istosti.
Ali i ta istost biva drugačija iz epohe u epohu. Ona nije (iz)vankontekstualna u odnosu na vrijeme (sjetimo se i Heideggera).
Ona je u vremenu, u zbiljskom dakle, u izričitom sada - ovdašnjem.
Ali i sada i ovdje se razgraničava paradoksom: mi jesmo ali i nismo. Tijelo jest ali i nije sada i ovdje, ono izmiče sada - ovdašnjem zbog kretanja u prostoru koji jest jedan ali se zatvara ili otvara u odnosu na pokretnost tijela.
Istost je opće, javno, sada - ovdašnje na ulici, trgu, u parku. Tada je istost na najvećem nivou istosti.
U kinu je također istost, ali je prostorno više ograničena, sintetizirana u  pažnju/i na „ono“ što se promatra ili jest promatrano.
I tada su tijela a ne Tijelo u sada – ovdašnjem, iako Tijelo nesumnjivo jest. Oni je „tu“, „ovdje“ , postojeće (samo sebi potvrdno, u-sebi, sa sobom, oblikovano).

Što onda jest filozofija? Ako tijelo jest i Tijelo?

I Rorty  (Filozofija i ogledalo prirode) redefinirajući filozofske klišee postavlja pitanje što filozofija u svojoj srži zapravo jest.  
Doima se da je ono ostalo otvoreno u silini ponavljanja i obnavljanja prakse rječju „možda“ zbog čega pitanja filozofije kao i njezina/e interpretacija/e ostaju epohalni placebo (učinak? za kratko vrijeme?).
Ali snaga odluke izaziva: neka filozofija bude ogledalo svijeta!

Tek nakon učenja, istraživanja, čitanja i življenja u sinkraziji odnosa uslijedi napokon ona jedinstvena i personalna interpretacija, skupljena u „definiciju“ ili (i)spis jednako osobnog protoka vremena, ideja ili intuicija jedinstvenog poretka koji ne mora biti sistematičan.
On je“moj“ odnos prema „meni“; zato je i to vrijeme „moje“ i tijelo i duša. Mogu u svojoj definiciji raditi s njima što hoću. Dijeliti ih i spajati prema raspoloženju i iskustvenim mjerama, sinestezijama.

Ako je tako i književnost može podržavati svoju/vlastitu hermeneutičku jedinstvenost (koisteći filozofiju/e kao ideje  i praktično je sprovodeći u djelo) tek ovlaš izvlačeći i podvlačeći je autentičnošću iz konteksta isto tako autentičnih kauzalnih uvjetovanosti. One su svojstvene sebi, uronjene u vlastitost. Iskustvo - praksa.
Duša i tijelo u parcijalnim epizodama.  
Književnost balansira idući pasažima raspoloženja, percepcije, nadnaravnog ili čudesnog prekidajući jedan put preusmjeravanjem, zaustavljanjem nekim drugim vremenom, bez očekivanog slijeda, iznevjeravajući očekivanja. Ona eksperimetira rušeći barijere egzaktne kauzalnosti (uzrok+posljedica).

Vrijeme je tu „vitražno“, sačinjeno od dijelova.
U njemu - narativu, tijelo i duša koji su kako konstatirasmo, ionako u potrazi jedno za drugim, mogu biti još više nadnaravni, nadrealni. Ali oboje, ne samo duša. Književnost daje i taj ustupak kako bi pokazala da je ta nadrealnost, nepodudarnost, čudesnost, mi sami. Jer je od nas i iz  nas ona nastaje.
Ona je stvarnost koja se skuplja i buja u nama. Stvarnost je jer jest nesumnjivo u nama. Kako mogu onda sumnjati da ona jest?
Osjećam je.
A što je u nama nego dinamika raspoloženjâ. Autentična mjera vremena.
Jest, nadrealno je u nama. Ono nepovratno i nestalno.
 Ako je tako, književnost je odraz. Zrcalo nadrealne cjeline.
Duša nastavlja put i nakon tijela - to je jeka ogledala svijeta. Ako je tako onda ona može izmanipulirati i postojanje mnoštva tijelâ.

Evo što kaže suvremena književnost.

Mirnes Sokolović u Rastrojstvu dijeli likove tako da su oni tijela koja su odrazi jednog rasparčane duše; jednog koji jest i mnoštvo.

...svaki put kad bi me vidio činilo se kao da razgovara s nekim drugim, jer sam tada, ostavši u samoći nakon što kamarad nesta iz mog života, smislio četvoricu svojih prijatelja, davši im ruska imena, sam na mansardi, šaljući ih onda u dan da umjesto mene žive i razgovaraju s ljudima, onako kako je svakomod njih pristajalo ili bio gušt u tom trenutku.

Možda pišćeva svijest i podsvijest dozivaju Teofrasta.

Svaki lik ima svoju funkciju  a da na samom početku stoji sjenka smrti jednog koji jest svi oni ili u kome su svi oni.  Karakteri, tijela, osjećaj/i (o).

Oprostio sam se , u sebi, samo ih zagrlivši – neću reči: isa suzama u očima – i s Rostropovičem i s Dolgorukovim i Nehljudovom, i Lavrovičem – svi oni zajedno, dali su jednu: jedva dostojnu (poetsku) dušu, koja je konačno otperjala čeznući za spokojem. Ostalo im je micanje  usana u grobu kojim su se tješili, kao i suluda nada da će se srce već jednom praćaknuti iznova. (...)

Ogledala su se razmnožila, iskrivila. Tko se kome obraća, tko je s kim, kakva je to unutarnja borba s tjeskobom.  
Nije li ta duša kao čudesna epifanija?
Jer ono što se u njoj nalazi izazvano je trenutkom, raspoloženjem što je opet izazvano mnoštvom pređašnjih trenutaka i raspoloženja poslaganih tako da djeluju kao utjecaj neznanih sila.
Ali, eto i to se nalazi u književnosti rukovođeno onim tko stvara izazvan drugim silama koje uobličavaju metafore, simbole, jezik autentičnosti –  roman postaje cjelina. Enterijer ideje i idejnog.
Ukoliko je tako, moraju postojati razlozi zbog kojih ono jest tako – konstrukcija apologije/â sa začetkom u čovjeku koji je/ih čini odnosno prepoznaje stvarnim po sebi.
Stvarno je ako je u meni, to je moje stvarno; moje Tijelo i moja duša u sada – ovdašnjem.
Možemo li stoga zaključiti: književnost je ogledalo čovjeka!?

U njoj vidimo tijelo i dušu: nekontroliranu misao, lebdeću i nestajuću i razdijeljene oblike (kao, ponovo u Rastrojstvu).

Književnost nas upućuje. Pisac je jedan od nas. Ne zaboravimo! On je Tijelo sada – ovdašnjeg, on jest.

Što su činili Virginia Wolof i James Joyce „konfuznim“narativima koji su kao i mi i naše vrijeme i naše percepcije - misli, svakako. Dali su omaž individualnosti, vremenu koje je „moje“ i zato u njemu može biti sve ono što nitko drugi ne može razumjeti (ili ja najbolje mogu ne razumijevati!).
Kontrola ne postoji. Misli vrludaju.


*  *  *

Načas mi se čini da je moja unutrašnjost sačinjena od stakla, od sitnih pravilnih ogledala složenih u kugle, onakvih kakve vise sa stropa u disko klubovima, okreću se i na plesače bacaju snopove bijelog svijetla. Ogledala su okrenuta unutra, ogledaju se jedno u drugome i čine umnoženu pravilnu kristalnu strukturu koja nema kraja ili joj je kraj nesaglediv. Misli, osjećaji, događaji, osvijetljeni minijaturnim snopom svjetlosti, reflektiraju se u svakom pojednimom ogledalcu i vežu u mrežu sjećanja, u kojoj se ne gubi ni najmanji dio prošlosti.

Ali upravo me tada spopada fizički osjećaj cijepanja nadvoje. Osjećam najprije neizdrživu napetost, a zatim pukotinu. Pukotina raste. Lomim se kao tanak, krut komad papira. Mrvim se. Sada su to komadići koji lete po sobi. Košmarno Ja tone u svijet mutnih prikaza i halucinacija. Zatim izbija iz dubine – tamno, divlje, nepredvidivo. Trese me, ne pušta. Vuče dalje. Grize trbuh, otkida komade mesa. Ostaju rupe. Ne mogu protiv njega ništa. Visoko gore, netko sve to gleda. To sam također ja. Znojim se – i od tog slatkog mirisa gubim svijest. 
(Drakulić, Hologrami straha)


*  *  *
Ruke mogu pisati, svirati, slikati a hoće li iste radnje popratiti i duša?
Da li je dijapazon različitih vremenâ, čudovišni i teško spoznajno uhvatljivi dijalog znanja (o) (filozofija) i umijeća (umjetnost) - čega?
On je rušilački amok.
Književnost može podnositi.
Podnoseći stvara. Stvara jezikom i u jeziku – stvara značenje, (od)naređuje bitak.

I snovi postoje iako nisu stvari (Ujević). Dakle i duša onda može postojati. Nadrealno je stvarno!
Moje postojanje tome svjedoči.

Postoje tumači. Postojim Ja. Tijelo. Duša. Mnoštvo ako je potrebno u sada – ovdašnjem. 
Pokreće Blogger.