Midhat Ajanović: Medijska čitanka

Predrag Finci: Elektronička špilja, Art Rabic, Sarajevo 2017

CENTRALNA ISTINA O MODERNOM ČOVJEKU I CIVILIZACIJI nalazi se u medijima, njihovoj upotrebi i zloupotrebi, obliku i sadržaju, tehnologiji i brzini. Naš svijet u velikoj mjeri je medijski kreiran, mi, da parafraziram Villém Flusser-a, vidimo ono što mediji vide za nas. Stoga razumjeti medije, znači razumjeti stvarnost. Eruptivni razvoj takozvanih medijskih studija, hibridne znanstvene discipline koja se bavi komunikacijom, sustavima i kategoriziranjem medija, od marginalne pojave kakvi su bili još pri kraju prošlog stoljeća, izrasli su u akademski mainstream. 

Može se izdvojiti nekoliko dominantnih oblasti kojima se medijske studije bavile. U početku su najfrekventnija bila istraživanja koja su u centru pažnje imala takozvanu direktnu medijalizaciju, bavili su se dakle tekstovima i drugim sadržajima koji se posreduje putem medija. Kasnije su se studije sve više orijentirale prema hipermedijima gdje je fokus usmjeren na tehnički aspekt kompjutera i «svijet» koji se s pomoću njih stvara, kao i na re-medijalizaciju odnosno integriranje starih medija u nove, a tu su i takozvane studije publike koji se pretežito bave utjecajem medija na oblikovanje javnog mnenja, te one koje se bave socijalnim, ekonomskim, kulturnim i političkim kontekstom medija, uključujući tu i ulogu pojedinca na formiranje masmedijalnih tekstova. Paralelno s time razvijale su se naravno i tehnološko-informatička proučavanja zainteresirane prije svega za tehničke pretpostavke medijske revolucije.

Treba reći da je u medijskim studijima gotovo u potpunosti prihvaćena jedna komunikacijska definicija gdje se pod pojmom mediji isključivo misli na mas-medije.  Mediji se vide kao svako sredstvo koje nam omogućuje komuniciranje poruka, informacija ili neke vrste teksta, od jedne osobe do druge ili u slučaju masovnih medija do mnogo ljudi. Riječ je dakle o kanalu (internet, tisak, tv, film…) putem kojeg se poruka odašilja i prima.

Starije značenje termina gdje se medij shvaća kao materijal (tiskarska ili slikarska boja, celuloid, piksel, papir…) pa se dakle, primjerice govorilo o «slici u mediju tempere» danas je manje-više odbačeno.

TAJ I TAKAV TURBULENTNI RAZVOJ MEDIJSKIH STUDIJA mogli smo međutim pratiti na engleskom, njemačkom ili već kojim se stranim jezikom služimo. Na prostorima južnoslavenske štokavice malo toga je do sada napisano i objavljeno. Jedna knjiga koja nastoji djelomično popuniti tu prazninu pojavila se ove godine pod naslovom Elektronička špilja kod agilnog sarajevskog nakladnika «Art Rabic», a autor joj je Predrag Finci. 

Kada čovjek uđe u neke pristojnije godine, a pogotovo ako je cijeli svoj vijek bio aktivan onda ga se teško može kategorizirati unutar samo jednog profesionalnog zvanja. Fincija se može najaviti kao filozofa, pisca ili pjesnika, urednika i esejista, čak i glumca. Po mom mišljenju njega je ipak najpreciznije predstaviti kao sarajevskog profesora koliko god da se Finci bavio i drugim stvarima osim profesure i koliko god da odavno ne živi u Sarajevu. On je, naime, jamačno najdublju brazdu zaorao u oblasti pedagogije, a lokalni prefiks je u njegovom slučaju iznimno važan pošto je Finci bio kamičak onog šarenog mozaika kakvo je nekada bilo Sarajevo i kakvo će za mnoge od nas zauvijek ostati kao jedino moguće Sarajevo dok god budemo trajali. Veliki dio tog Sarajeva danas se preselio u postmodernu kuću ogledala smještenu u internetskom «prostoru» gdje se naše pikselizirane sjene na ekranima ogledaju jedne u drugoj. «Samo da pitam kako su raja na Novom Zelandu poslije ovog zemljotresa», osvanulo je na mom FB-zidu kad sam završavao ovaj tekst, poruka koja je istodobno svjedočila o sudbini ljudi našeg nesretnog Grada, kao i o tome da je «elektronička špilja» zamijenila naša nekadašnja sretanja u bašči ispred kafane «Park».  

BUDUĆI DA JE ELEKTRONIČKA ŠPILJA, SLIČNO NEKIM Fincijevim ranijim publikacijama, strukturirana kao predavanje ili tačnije rečeno serija predavanja na zajedničku temu i ova je knjiga potvrda da joj je autor prije svega profesor.

Finci ovaj put nastoji artikulirati relevantne teme vezana za modernu umjetnost koja postoji samo u ljudskom svijetu, a taj je danas kako rekosmo u bitnom definiran razvojem mas-medija. Međutim za razliku od medija teško da se uopće može govoriti o razvoju u oblasti umjetnosti. Umjetnost se bavi centralnim pitanjima i idejama vezana za čovjekovu egzistenciju, a ona su iste u svim epohama. Ideje se ne razvijaju, one su konstantne. Primjerice ideja o centralnoj perspektivi kao načinu doživljaja i predočavanja svijeta jednaka je bez obzira da li se ona primjenjivala putem camera obscure, fotografije, filma ili digitalnog programa «Maya». Osim toga ako jedan dan slušamo Bethoveena, dakle muziku koju je nastala tako što je gluh čovjek zapisivao note na papir, vidimo Fellinijev film ili posjetimo izložbu slika Amadea Modigliania, a onda drugi dan slušamo recentnu, računalno kreiranu muziku, vidimo najnoviju (i najskuplju) filmsku produkciju ili posjetimo modernu izložbi teško da ćemo doći do zaključka o nekom «razvoju». I sam Finci, recimo na stranici 34 razložno odbija povezati kvalitet i domet umjetničkog djela sa tehnološkim progresom («Pisci koji su pisali perom nisu slabiji od suvremenih pisaca»). Stoga se u umjetnosti umjesto o razvoju govori o «promjenama» koje su dobrim dijelom vezane za forme i metode kojima je ona, umjetnost, komunicirana prema publici, danas bismo rekli za njenu «medijalizaciju». Upravo utjecaj modernih medija na umjetničko stvaralaštvo može se izdvojiti kao centralnu raspravu u Elektroničkoj špilji.

Doista, masovna reprodukcija je dramatično aktualizirala neka pitanja kojima estetičari razbijaju glavu još tamo sve od Kanta, a koja su nakon antologijskih Benjaminovih eseja još više zaoštrena. Je li umjetničko djelo fizički predmet koji egzistira u prostoru i vremenu? Šta je manifestno svojstvo umjetničkog djela u muzici, literaturi ili digitalnoj animaciji? Gdje se nalazi umjetničko recimo u operi? U njenoj izvedbi ili u partituri? Mi možemo slušati operu, ali ne i partituru. Prestaje li nešto biti predmet kada postane umjetnost i da li se o slici u ulju i dalje može govoriti kao o komadu platna? Može li se kriterij autentičnosti primjenjivati u vrednovanju masovno reproducirane umjetnosti? Jesu li scenarij filma ili tabla stripa originali? Kada je djelo izgubljeno?

Neka pitanja pridodaje i Finci (Primjerice: «Može li medij koji je po sebi reproduktivan biti produktivan?», s. 58) i odgovorima na njih ispunjava svoju knjigu.

DOBRO PREDAVANJE KAO VJEROVATNO I SVAKA NARACIJA nikad nije uspjelo samo zahvaljujući svom centralnom diskursu, već i zbog digresija, detalja, didaskalija, inverzija, asocijacija pa i kontroverzi kojih kod Fincija koji se katkada, čak vrlo daleko, izmakne od osnovne teme, ne manjka. Kako se u jednom svom značajnom dijelu knjige Finci bavi filmsko-historijska spekulacijama sa nekima od njih, kao što je njegovo shvaćanje dokumentarnog filma ili otpisivanje teorije filma kao «modificirane teorije odraza» (s. 116), teško da bih se ikada složio. No, čitate li knjigu u kojoj se baš sa svim napisanim slažete, znajte da ili je knjiga loša ili ste vi loš čitatelj.
Naravno, mnogo više je stvari koje bih istakao kao one iza kojih i osobno stojim.

Najduhovitijim dijelom knjige mi se čini kratko poglavlje o Sokratu koji je bio neka vrsta antičkog klošara ne brinući se ni toliko da nauči čitati i pisati pa nije ni mogao zapisivati mudrosti koje bi rekao. Ipak, svaka mu je bila zlatna pa je jedan dio zapisao Platon, postavši tako Sokratov medij, zahvaljujući kojemu imamo saznanja o ovom filozofskom velikanu. Finciju Sokrat služi da domišljato skrene pažnju na medijsku redukciju i banalizaciju znanja. O «čovjeku koji je izmislio moral» (Hegel) danas se «zna» samo po uzrečici kako «on zna da ništa ne zna» koju je izrekao usput. Nakaradnu demokratizaciju, zapravo divljačku primitivizaciju javnog prostora putem publiciranja, najčešće prostačkih, često šovinističkih, seksističkih i fašističkih, «komentara» ispod tekstova u medijima, Finci ilustrira serijom sasvim tipičnih «komentara» na tu Sokratovu izreku.

Mogućnost samoobjavljivanje je i inače jedna od važnih osobina moderne medijske stvarnosti. U medijima sam ja neko ko predstavlja mene. To nisam ja. To je neko bih ja želio biti. Od bezazlene fatičke komunikacijske razine, bezopasnog ego tripa pa do širenja mržnje na način ovdje prezentiranih «komentara» pa do upotrebe socijalnih medija od strane terorističkih grupa i ekstremnih desničara socijalni mediji su valjda najdinamičnije područje javne komunikacije uopće.

U OSOBITO USPJELE RASPRAVE SPADA FINCIJEVO PROMIŠLJANJE fenomena reklame kao odličnog primjera nepodnošljive devalvacije pojma umjetnost u naše vrijeme. Poglavlje o reklami počinje pitanjem je li reklama umjetnost, na koje Finci jasno odgovara jednom riječju: «Nije!». Doista, reklama nije umjetnost jer u onim iznimno rijetkim prilikama (čitaj Roy Andersson) kada postane umjetnost ona prestane biti reklama. Jedina «ideja» u reklami, kako to Finci lapidarno konstatira, zove se KUPI, jer «naša je želja proizvedena želja» (s. 14).

Srodna ovoj temi je naravno propaganda, reklama politike i ideologije, čemu se također posvećuje dužna pažnja. Još je pisac Upton Sinclair godine 1920 u svojoj knjizi The Brass Check upozoravao na diktaturu koja se putem privatiziranih medija provodi nad nama tvrdeći da je nemoguće imati slobodno, demokratsko javno mnenje tamo gdje su vlasnici svih medija teški kapitalisti kojima su jedina briga njihovi interesi te od naše stvarnosti stvaraju «stvorenu stvarnost» (s. 14).

Dezintegraciju vrijednosnog sustava u masmedijalnoj solnoj kiselini Finci analizira kroz razliku između klasičnih enciklopedija koje su pod strogim stručnim kriterijima i profesionalnim uredništvom u odnosu na samoreklamerske «enciklopedije» koje se (samo)objavljuju na mreži.

Svoju kritičku inventuru fenomena vezanih za elektroničke medije ili uzrokovanih njima Finci popunjava esejima o vijestima i istini u medijima (koje naravno nema), medijskoj slavi, mitu i imaginaciji, prapočecima medija koje autor locira u antičku Grčku i Homerovu usmenu «medijalizaciju».

Naravno, kroz kritičku analizu različitih aspekata elektroničkih medija dolazimo do ciljne tačke ove knjige, umjetničkog djela u naše doba. Finci je, za nekog manje pažljivog čitatelja možda neočekivano, zauzeo pozitivan stav prema medijima pod uvjetom da se kritički odnosimo prema njima. Ovo prije svega zbog toga što su učinili masovno dostupnim umjetnost, uopće najvrijedniji rezultat čovjekovog postojanja na zemlji, a što je kroz stoljeća bilo zaklonjeno iza debelih zidina u kojima su stanovali privilegirani. Kao uostalom i sve drugo na ovom svijetu mediji su ono šta uradimo od njih i za sve ono loše što se veže uz njih nisu krivi mediji po sebi nego način na koji ih čovjek koristi. Naš svijet permanentne metamorfoza mediji su učinili vidljivim i pristupačnim, a «umjetnost ostaje umjetnost» (s. 246). I tu se s profesorom zbilja nije teško složiti.

PARALELNO SA OVOM KNJIGOM ČITAO SAM ROMAN Aftonlandet («Večenja zemlja») švedske spisateljice Therese Bohman. Radnja romana smještena je u sveučilišni milje sa glavnim likom kunsthistoričarkom, specijalisticom za njemački I francuski simbolizam. Čitajući knjigu stalno sam pogledao na Google kako bih se podsjetio slika Gustav-Adolfa Mossasa, Arnolda Böcklina ili Franza Stucka na koje se referiralo u tekstu. Zahvaljujući toj slučajnoj okolnosti, tim svojim usporednim čitanjem, sam zapravo dao najbolju potvrdu centralnom argumentu Elekroničke špilje.

Lepršavi, pomalo razbarušeni i, ovo kažem bez imalo ironije, mladalački Fincijev rukopis te, neka mi bude dopušteno, ono što se meni ovdje ipak najviše sviđa, a to je vatrena filmofilska oduševljenost nekim filmovima (npr.Treći čovjek), čini da se ova knjiga čita s radošću.


Pokreće Blogger.